Don Tomislav Ivančić
Osnove hagioterapije
SIMPTOMI DUHOVNIH BOLESTI I TERAPIJA
O uzrocima duhovnih bolesti
Grijeh je nutarnji nered. To je djelatno počelo podijeljenosti između čovjeka i njegova Stvoritelj, između čovjeka i prirode, pojedinca i društva. U dubini duhovne podsvijesti ukorijenjeni su etos i eros, savjest, ljubav i estetski senzibilitet. Viktor Frankl u dubini duhovne podsvijesti razlikuje etički-podsvjesno, estetski podsvjesno i erotski-podsvjesno.
Iz ''transcendentne podsvijesti'' javlja se potisnuta transcendencija u obliku ''nemira srca'' koji može osobu dovesti do neurotskih simptoma. Podsvjesna religioznost može biti patogena, ''nesretno potisnuta''. Potisnuta vjera se izrođuje u praznovjerje i neurotsku egzistenciju. Ateist ima latentnu religioznost (V. Frankl). Cilj psihoterapije je duševno zdravlje, a cilj religije je spas duše.
Smisao života se ne može dati, nego se mora naći. Ne može se izmisliti nego se mora otkriti. Savjest je organ smisla. Ali, savjest može čovjeka zavesti u zabludu. ''Srce ima razloge što ih razum ne poznaje'' (B. Pascal). Čovjekova konfliktnost se nalazi u vrijednosti. Čovjek kao biće trudi se da nadvlada neko određeno nutarnje stanje, primjerice kompleks manje vrijednosti, tako što razvija težnju za nadmoći. Tu motivaciju nazivamo ''volja za moć''. Volja za smislom danas je uvelike frustrirana. Današnjeg čovjeka spopada osjećaj besmisla – riječ je ''egzistencijalnom vakuumu'', manjku inicijative da se nešto promijeni. Mladi najviše trpe od osjećaja besmisla koji nastaje kao plod otuđenja. ''Religija je ispunjenje volje za posljednjim smislom'' – ističe Frankl. Krize identiteta su krize smisla. Forsirana težnja za samoostvarenjem odaje frustriranu težnju za ispunjenjem smisla. Bog je duševna činjenica neposredne iskustvenosti. Kako spoznajemo Boga? 90-ih godina 20 st. sve više se počelo govoriti o SQ (duhovnoj inteligenciji) nakon što je neuropsihijatar Michael Persinger proveo istraživanje o postojanju ''božanske točke'' u ljudskom mozgu. Neurolog Ramachandran je 1997. godine otkrio da se ''božanska točka'' nalazi među živčanim spojevima sljepoočnih režnjeva u mozgu. Pozitivnom emisijskom tomografijom se pokazalo kako svi ovi skupovi živaca zasvijetle čim se ispitanik upusti u raspravu o duhovnim/vjerskim temama. Duhovna bolest i smanjenje SQ-a javlja se zbog nemogućnosti uspostavljanja veze s dubokim središtem u sebi. ''Bol duše'' javlja se kad je pojedinac odsječen ili u nesuglasju s najdubljim dijelovima sebe. Bol duše se može opisati kao osjećaj rascjepkanosti, otuđenosti i besmisla. Duhovna patologija se veže uz nedostatak smisla, očaj, odbačenost, opsjednutost, zlo. Osjećaj otuđenja je shizotipno stanje. ''Bolesti smisla'' su ovisnost, stres, depresija. Duhovne zaostalosti su: fanatizam, narcizam, mazohizam i sadizam, te sociopatska nemogućnost osjećaja za druge. tu su još opsesija, fobija (histerija), manična depresija, zloupotreba moći, nezdrava paranoja. Ključni faktor ovih nezdravih reakcija je otuđenje od nekog dijela sebe, kao kad se zavade dva prijatelja.
O agresivnosti
Agresivnost je znak da su se u čovjeku nagomilali konflikti, a oni se rješavaju na tri načina: agresivnošću, depresijom, rezignacijom. Agresivnost se javlja kad se čovjek liši sigurnosti. Zli (diabolos) je onaj koji razbacuje, smućuje. Ljudska egzistencija je ograničena. Čovjek je stvorenje ontološki ovisno o Stvoritelju. On je biće utemeljeno u bitku koje je vječno. Nepoznavanje Boga, udaljavanje od njega i neprijateljstvo s njime ugrožava čovjeka, stvara osjećaj besmisla, straha, tjeskobe, nesigurnosti. Sigurni korijeni čovjeka uvjet su mira, a bolesni nemira, agresije i autoagresije. Najvažnija čovjekova duhovna struktura jest sposobnost povjerenja ili vjere. Izvor agresivnosti je u nepovjerenju, a ono rađa strah. Agresivnost se prvo javlja kao trauma u kojoj čovjek doživljava bol, tjeskobu, strah.
Glavni uzročnici egzistencijalnih, bazičnih i aktualnih rana su zlo, požuda, uvrede. U enciklici Salvifici doloris se ističe da je duhovna patnja daleko teža od psihičke ili tjelesne. Uzročnici duhovne patnje napadaju cjelokupnu duhovnu strukturu čovjeka pa se on može osjećati svestrano izranjen, nemoćan. Ako smo voljeni, imamo povjerenjeu Začetnika bitka. Zadaća terapijske teologije je posredovati smisao u pustinji besmisla! Čovjeka treba dovesti do svijesti o njegovim unutrašljim kočnicama i blokadama, a onda mu reći: ''Ti ne možeš baš ništa učiniti da te ja prestanem voljeti''. Svaki stav koji ne sadrži ljubav ugrožava drugu osobu, razara njezino povjerenje.
O terapijskoj teologiji
''Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje'' (Izl 15,26). Krist je Magister interior – unutarnji učitelj srdaca, svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka. On je ozdravitelj egzistencijalne bolesti, PUT, ISTINA i ŽIVOT. Putem se ide, istina se spoznaje, život se živi! Program terapijske teologije sažima se u riječima: ''Trpljenje ima smisla'' (Usp. Lk 4,18-19; Jak 5,16). Logoterapija je liječenje smislom, a hagioterapija je liječenje svetim. Hagioterapija liječi posljedice nepoštivanja čovjeka, boli i rana koje su pri tome nastale, te tako pomaže čovjeku da može vjerovati u povratak u izvornost svog bića. Čovjek se oslobađa duhovne boli kada povjeruje da ga Bog voli i da mu je nježni otac. Pastoral oslobađa od grijeha a hagioterapija od patnje. Hagioterapija razlikuje psihičku i duhovnu strukturu duše.
Simptomatika duhovnih bolesti
Duša u čovjeku predstavlja supstancijalni životni princip. Duh je najdublji dio naše nutrine. On nije misao, ali je oblikuje. On nije kreativnost, ali je omogućuje. Duh stoji iza svega u našem biću. Duh oblikuje dušu istinom i smislom. Svaka bolest koči, onemogućava funkciju pneumo-psiho-somatskog organizma, a istovremeno stvara bol. Duhovna bolest se suprotstavlja životu. Duhovna bolest djeluje u dva pravca: agresivno i autoagresivno. Strah je znak duhovne bolesti. Isto tako panika i nemir, kukavičluk, oklijevanje, očaj, zloća, nevjera, ludost, grubost, svađa, škrtost, tuga, bestidnost, ružnoća, oholost. Poroci upućuju na bolesnu volju, ali i karakter. Potrebno je liječiti savjest, intelekt, volju, srce i karakter. Isus rekapitulira čovjekov život od začeća do smrti i vraća mu sve u uskrsnoj preobrazbi. Kad imamo bolesnu savjest bježimo i skrivamo se, hvataju nas strahovi, tjeskoba, nesigurnost, postajemo dvolični. Tko razori organ duhovne spoznaje ili intelekta postaje nesposoban spoznati istinu. Ako je čovjek emotivno ranjen ne može u srcu prepoznati ni racionalnu spoznaju ni duhovne stvarnosti, ni Boga. Slobodna volja je bolesna ako postoji nered, samovolja, ovisnost. Sloboda nije biranje dobra i zla, nego moć biranja dobra. Ne trudi li se čovjek oko vrlina postaje plijenom poroka. Bolesna religioznost je izgubljenost (očituje se u lutanju po sektama). Izlaz iz takvog stanja je povratak prvoj ljubavi, Stvoritelju. Kultura ovdje znači čovjekovu sposobnost da duhom oblikuje svoje ponašanje, komunikaciju s drugima, svoj okoliš i čitav svoj životni stav. Cilj i bit kulture je ljepota ili sklad svega postojećeg. Čovjek bolesne kulture je onaj koji je podložan alkoholu, drogi, sektama, ezoteriji, kako bi tu našao nadahnuće za svoj rad. Nepatvorena ljepota dolazi samo od Boga, a sve drugo su imitacije i laži. Vrhunska kultura moguća je tek po molitvi.
Bolesnu seksualnost karakterizira razdvajanje ljubavi od seksa, egoistično plijenjenje užitaka i samozadovoljstva. Nedostatak ljubavi u djetinjstvu uzrokuje da u čovjeku zakržlja neka vrsta antene za ljubav i simpatije drugih. Kad su nekome začepljene ''duhovne uši'' tada taj čovjek vidi samo grubu materijalnu stvarnost, postaje materijalist, trči samo za profitom i u tome vidi smisao. Duhovno gluh čovjek je sveo svoju egzistenciju samo na psihosomatsku, imanentnu stvarnost. Škrtost i gramzljivost su bolesti ''duhovnih ruku''. Bolest ''duhovnih nogu'' se očituje u tome da netko slijedi druge na krivim putovima. Čovjek sam sebe traumatizira kad čini grijeh. Devijacije su otklon od savjesti i središta života. Takvi ljudi porok smatraju vrlinom, te ne razlikuju religiju od magije, formalnog kršćanina od svetog. Devijacije čovjeka čine slijepim, gluhim, glupim, nerazumnim.
Nije na čovjeku da se svojim snagama bori protiv zloga, požuda i uvreda, nego je na njemu da jača svoje vrline, krjeposti i čitav duhovni organizam kako bi ostao duhovno zdrav čovjek. Krjepost je snaga za dobro, a porok je snaga za zlo. Požude razaraju srce i karakter. Uvrede, odbačenost, neuspjeh, neljudsko ponašanje, mogu nekoga duboko povrijediti i slomiti njegove nutarnje duhovne sile. Uvrede i patnje mogu pomutiti razum, savjest, intelekt i srce. Duhovna patnja takvog tipa može čovjeka ostaviti cijeli život duhovnim invalidom. Neposlušnost savjesti, lakoumnost, prihvaćanje laži – ranjavaju organ osobnosti, života, savjesti, intelekta i srca. Organ ljubavi ranjavaju oholost, mržnja, egoizam, duhovna kratkovidnost. Ovisnost kao duhovna bolest može biti četverojaka: o ljudima, stvarima, idolima, strahovima. Somatizacija nastupa kad duhovna bol prouzroči tjelesnu ili psihičku traumu. Najdublje patnje nastaju iz nesklada spoznaje i volje. U hagioterapiji Isus je liječnik i lijek (Lk 9,1-2).
Neki primjeri sekundarnih simptoma duhovnih bolesti
Osobnost je bolesna ukoliko se čovjek lako vrijeđa, ili se previše hvali.
Savjest je bolesna kad netko želi sve promijeniti samo sebe ne, kad mrmlja,optužuje druge, ogorčen je i rezigniran.
Intelekt postaje bolestan ako su nekome novac, vlast i karijera bogovi (primjer fašizma, nacizma)
Slobodna volja je bolesna ako se netko ne može otrgnuti od hrane, televizije, cigareta, alkohola, seksa, novca.
Srce je bolesno ako netko pati od očaja, osjećaja beznađa, gubitka povjerenja, hladnoće, zloće, bezvoljnosti, potrebe za obranom.
Bolestan karakter se očituje u nehumanom ponašanju, nevjernosti, nepravednosti, laganju, bogaćenju na tuđi račun.
Bolesna vjera se očituje u ateizmu i fanatizmu
Bolesnu kulturu karakterizira psovka, vulgarnost, sklonost kiču, ružnoći, neurednosti, itd.
Put ozdravljenja
Hagioterapija poznaje četiri vrste terapija:
1. Agape terapija
2. Pistis terapija
3. Eirene terapija
4. Dynamis terapija
5. Pneuma terapija

SIMPTOMI DUHOVNIH BOLESTI I TERAPIJA
''Grijeh je nered što ga izaziva čovjek protiv životvornog počela'' – Sv. Toma Akvinski
NEKOLIKO RIJEČI O UZROCIMA DUHOVNIH BOLESTI
Grijeh je nutarnji nered. To je djelatno počelo podijeljenosti između čovjeka i njegova Stvoritelj, između čovjeka i prirode, pojedinca i društva. U dubini duhovne podsvijesti ukorijenjeni su etos i eros, savjest, ljubav i estetski senzibilitet. Viktor Frankl u dubini duhovne podsvijesti razlikuje etički-podsvjesno, estetski podsvjesno i erotski-podsvjesno.
Iz ''transcendentne podsvijesti'' javlja se potisnuta transcendencija u obliku ''nemira srca'' koji može osobu dovesti do neurotskih simptoma. Podsvjesna religioznost može biti patogena, ''nesretno potisnuta''. Potisnuta vjera se izrođuje u praznovjerje i neurotsku egzistenciju. Ateist ima latentnu religioznost (V. Frankl). Cilj psihoterapije je duševno zdravlje, a cilj religije je spas duše.
Smisao života se ne može dati, nego se mora naći. Ne može se izmisliti nego se mora otkriti. Savjest je organ smisla. Ali, savjest može čovjeka zavesti u zabludu. ''Srce ima razloge što ih razum ne poznaje'' (B. Pascal). Čovjekova konfliktnost se nalazi u vrijednosti. Čovjek kao biće trudi se da nadvlada neko određeno nutarnje stanje, primjerice kompleks manje vrijednosti, tako što razvija težnju za nadmoći. Tu motivaciju nazivamo ''volja za moć''. Volja za smislom danas je uvelike frustrirana. Današnjeg čovjeka spopada osjećaj besmisla – riječ je ''egzistencijalnom vakuumu'', manjku inicijative da se nešto promijeni. Mladi najviše trpe od osjećaja besmisla koji nastaje kao plod otuđenja. ''Religija je ispunjenje volje za posljednjim smislom'' – ističe Frankl. Krize identiteta su krize smisla. Forsirana težnja za samoostvarenjem odaje frustriranu težnju za ispunjenjem smisla. Bog je duševna činjenica neposredne iskustvenosti. Kako spoznajemo Boga? 90-ih godina 20 st. sve više se počelo govoriti o SQ (duhovnoj inteligenciji) nakon što je neuropsihijatar Michael Persinger proveo istraživanje o postojanju ''božanske točke'' u ljudskom mozgu. Neurolog Ramachandran je 1997. godine otkrio da se ''božanska točka'' nalazi među živčanim spojevima sljepoočnih režnjeva u mozgu. Pozitivnom emisijskom tomografijom se pokazalo kako svi ovi skupovi živaca zasvijetle čim se ispitanik upusti u raspravu o duhovnim/vjerskim temama. Duhovna bolest i smanjenje SQ-a javlja se zbog nemogućnosti uspostavljanja veze s dubokim središtem u sebi. ''Bol duše'' javlja se kad je pojedinac odsječen ili u nesuglasju s najdubljim dijelovima sebe. Bol duše se može opisati kao osjećaj rascjepkanosti, otuđenosti i besmisla. Duhovna patologija se veže uz nedostatak smisla, očaj, odbačenost, opsjednutost, zlo. Osjećaj otuđenja je shizotipno stanje. ''Bolesti smisla'' su ovisnost, stres, depresija. Duhovne zaostalosti su: fanatizam, narcizam, mazohizam i sadizam, te sociopatska nemogućnost osjećaja za druge. tu su još opsesija, fobija (histerija), manična depresija, zloupotreba moći, nezdrava paranoja. Ključni faktor ovih nezdravih reakcija je otuđenje od nekog dijela sebe, kao kad se zavade dva prijatelja.
NEKOLIKO RIJEČI O AGRESIVNOSTI
Agresivnost je znak da su se u čovjeku nagomilali konflikti, a oni se rješavaju na tri načina: agresivnošću, depresijom, rezignacijom. Agresivnost se javlja kad se čovjek liši sigurnosti. Zli (diabolos) je onaj koji razbacuje, smućuje. Ljudska egzistencija je ograničena. Čovjek je stvorenje ontološki ovisno o Stvoritelju. On je biće utemeljeno u bitku koje je vječno. Nepoznavanje Boga, udaljavanje od njega i neprijateljstvo s njime ugrožava čovjeka, stvara osjećaj besmisla, straha, tjeskobe, nesigurnosti. Sigurni korijeni čovjeka uvjet su mira, a bolesni nemira, agresije i autoagresije. Najvažnija čovjekova duhovna struktura jest sposobnost povjerenja ili vjere. Izvor agresivnosti je u nepovjerenju, a ono rađa strah. Agresivnost se prvo javlja kao trauma u kojoj čovjek doživljava bol, tjeskobu, strah.
Glavni uzročnici egzistencijalnih, bazičnih i aktualnih rana su zlo, požuda, uvrede. U enciklici Salvifici doloris se ističe da je duhovna patnja daleko teža od psihičke ili tjelesne. Uzročnici duhovne patnje napadaju cjelokupnu duhovnu strukturu čovjeka pa se on može osjećati svestrano izranjen, nemoćan. Ako smo voljeni, imamo povjerenjeu Začetnika bitka. Zadaća terapijske teologije je posredovati smisao u pustinji besmisla! Čovjeka treba dovesti do svijesti o njegovim unutrašljim kočnicama i blokadama, a onda mu reći: ''Ti ne možeš baš ništa učiniti da te ja prestanem voljeti''. Svaki stav koji ne sadrži ljubav ugrožava drugu osobu, razara njezino povjerenje.
NEKOLIKO RIJEČI O TERAPIJSKOJ TEOLOGIJI
''Ja sam Gospodin koji dajem zdravlje''
Izl 15,26
Krist je Magister interior – unutarnji učitelj srdaca, svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka. On je ozdravitelj egzistencijalne bolesti, PUT, ISTINA i ŽIVOT. Putem se ide, istina se spoznaje, život se živi! Program terapijske teologije sažima se u riječima: ''Trpljenje ima smisla'' (Usp. Lk 4,18-19; Jak 5,16). Logoterapija je liječenje smislom, a hagioterapija je liječenje svetim. Hagioterapija liječi posljedice nepoštivanja čovjeka, boli i rana koje su pri tome nastale, te tako pomaže čovjeku da može vjerovati u povratak u izvornost svog bića. Čovjek se oslobađa duhovne boli kada povjeruje da ga Bog voli i da mu je nježni otac. Pastoral oslobađa od grijeha a hagioterapija od patnje. Hagioterapija razlikuje psihičku i duhovnu strukturu duše.
SIMPTOMATIKA DUHOVNIH BOLESTI
Elementi duhovne strukture duše:
  1. Osobnost
  2. život
  3. savjest
  4. intelekt
  5. slobodna volja
  6. srce
  7. karakter
  8. religioznost
  9. kultura
  10. spolnost
  11. duhovne oči i uši
  12. duhovne ruke i noge
  13. povjerenje
  14. nada i ljubav
  15. strpljivost
  16. vjernost
  17. darežljivost
  18. društvenost
  19. mir
  20. poniznost
  21. umjerenost
  22. razboritost
  23. čistoća
Duša u čovjeku predstavlja supstancijalni životni princip. Duh je najdublji dio naše nutrine. On nije misao, ali je oblikuje. On nije kreativnost, ali je omogućuje. Duh stoji iza svega u našem biću. Duh oblikuje dušu istinom i smislom. Svaka bolest koči, onemogućava funkciju pneumo-psiho-somatskog organizma, a istovremeno stvara bol. Duhovna bolest se suprotstavlja životu. Duhovna bolest djeluje u dva pravca: agresivno i autoagresivno. Strah je znak duhovne bolesti. Isto tako panika i nemir, kukavičluk, oklijevanje, očaj, zloća, nevjera, ludost, grubost, svađa, škrtost, tuga, bestidnost, ružnoća, oholost. Poroci upućuju na bolesnu volju, ali i karakter. Potrebno je liječiti savjest, intelekt, volju, srce i karakter. Isus rekapitulira čovjekov život od začeća do smrti i vraća mu sve u uskrsnoj preobrazbi. Kad imamo bolesnu savjest bježimo i skrivamo se, hvataju nas strahovi, tjeskoba, nesigurnost, postajemo dvolični. Tko razori organ duhovne spoznaje ili intelekta postaje nesposoban spoznati istinu. Ako je čovjek emotivno ranjen ne može u srcu prepoznati ni racionalnu spoznaju ni duhovne stvarnosti, ni Boga. Slobodna volja je bolesna ako postoji nered, samovolja, ovisnost. Sloboda nije biranje dobra i zla, nego moć biranja dobra. Ne trudi li se čovjek oko vrlina postaje plijenom poroka. Bolesna religioznost je izgubljenost (očituje se u lutanju po sektama). Izlaz iz takvog stanja je povratak prvoj ljubavi, Stvoritelju. Kultura ovdje znači čovjekovu sposobnost da duhom oblikuje svoje ponašanje, komunikaciju s drugima, svoj okoliš i čitav svoj životni stav. Cilj i bit kulture je ljepota ili sklad svega postojećeg. Čovjek bolesne kulture je onaj koji je podložan alkoholu, drogi, sektama, ezoteriji, kako bi tu našao nadahnuće za svoj rad. Nepatvorena ljepota dolazi samo od Boga, a sve drugo su imitacije i laži. Vrhunska kultura moguća je tek po molitvi.
Bolesnu seksualnost karakterizira razdvajanje ljubavi od seksa, egoistično plijenjenje užitaka i samozadovoljstva. Nedostatak ljubavi u djetinjstvu uzrokuje da u čovjeku zakržlja neka vrsta antene za ljubav i simpatije drugih. Kad su nekome začepljene ''duhovne uši'' tada taj čovjek vidi samo grubu materijalnu stvarnost, postaje materijalist, trči samo za profitom i u tome vidi smisao. Duhovno gluh čovjek je sveo svoju egzistenciju samo na psihosomatsku, imanentnu stvarnost. Škrtost i gramzljivost su bolesti ''duhovnih ruku''. Bolest ''duhovnih nogu'' se očituje u tome da netko slijedi druge na krivim putovima. Čovjek sam sebe traumatizira kad čini grijeh. Devijacije su otklon od savjesti i središta života. Takvi ljudi porok smatraju vrlinom, te ne razlikuju religiju od magije, formalnog kršćanina od svetog. Devijacije čovjeka čine slijepim, gluhim, glupim, nerazumnim.
Nije na čovjeku da se svojim snagama bori protiv zloga, požuda i uvreda, nego je na njemu da jača svoje vrline, krjeposti i čitav duhovni organizam kako bi ostao duhovno zdrav čovjek. Krjepost je snaga za dobro, a porok je snaga za zlo. Požude razaraju srce i karakter. Uvrede, odbačenost, neuspjeh, neljudsko ponašanje, mogu nekoga duboko povrijediti i slomiti njegove nutarnje duhovne sile. Uvrede i patnje mogu pomutiti razum, savjest, intelekt i srce. Duhovna patnja takvog tipa može čovjeka ostaviti cijeli život duhovnim invalidom. Neposlušnost savjesti, lakoumnost, prihvaćanje laži – ranjavaju organ osobnosti, života, savjesti, intelekta i srca. Organ ljubavi ranjavaju oholost, mržnja, egoizam, duhovna kratkovidnost. Ovisnost kao duhovna bolest može biti četverojaka: o ljudima, stvarima, idolima, strahovima. Somatizacija nastupa kad duhovna bol prouzroči tjelesnu ili psihičku traumu. Najdublje patnje nastaju iz nesklada spoznaje i volje. U hagioterapiji Isus je liječnik i lijek (Lk 9,1-2).
NEKI PRIMJERI SEKUNDARNIH SIMPTOMA DUHOVNIH BOLESTI
  1. Osobnost je bolesna ukoliko se čovjek lako vrijeđa, ili se previše hvali.
  2. Savjest je bolesna kad netko želi sve promijeniti samo sebe ne, kad mrmlja, optužuje druge, ogorčen je i rezigniran.
  3. Intelekt postaje bolestan ako su nekome novac, vlast i karijera bogovi (primjer fašizma, nacizma)
  4. Slobodna volja je bolesna ako se netko ne može otrgnuti od hrane, televizije, cigareta, alkohola, seksa, novca.
  5. Srce je bolesno ako netko pati od očaja, osjećaja beznađa, gubitka povjerenja, hladnoće, zloće, bezvoljnosti, potrebe za obranom.
  6. Bolestan karakter se očituje u nehumanom ponašanju, nevjernosti, nepravednosti, laganju, bogaćenju na tuđi račun.
  7. Bolesna vjera se očituje u ateizmu i fanatizmu
  8. Bolesnu kulturu karakterizira psovka, vulgarnost, sklonost kiču, ružnoći, prljavosti, neurednosti.
  9. Bolesna spolnost je bestidna ili prestidljiva, perverzna.
Kako ozdraviti od duhovnih bolesti?
Postoje četiri vrste terapija:
  1. Agape terapija
  2. Pistis terapija
  3. Eirene terapija
  4. Dynamis terapija
  5. Pneuma terapija
Ili jednostavnije:
1. Riječ Božja
2. Molitva
3. Obraćenje
4. Sakramenti
Napomena: Ovaj tekst je sastavljen prema bilješkama, seminarima i preporučenoj literaturi dr. don Tomislava Ivančića, 2008.